GREFRAN: Cold Comfort (Slušaj najglasnije, 2016)Da se kojim slučajem nađete zatečeni, te neupućeni slušate debi album ovog poprilično vremešnog bihaćkog četverca osnovanog još 1993. komotno bi pomislili da pred vama stoji tko zna koje po redu izdanje nekog renomiranog benda iz USA ili Francuske gdje je grunge sukladno s njegovim 'post' prefiksima daleko rasprostranjeniji žanr nego li u Britaniji, Njemačkoj ili Skandinaviji. Otprve vam na pamet ne bi palo da bend možebitno dolazi s Balkana. A razloga za tako nešto ima napretek: dostatno žestoka glazba koja daleko više preferira stil Pearl Jam i Nirvane nego li stoner/sludge/doom Alice In Chains i Soundgarden ili garažno-punkerski zvuk Mudhoney, zatim uvjerljiv vokal gitariste Alena Alijagića na engleskom pun pravog muškog testosteronskog senzibiliteta, raspojasano-principjelni tekstovi o raznim vrstama otuđenja i emotivnih previranja na pragovima tegobnih kontemplacija koji puta i u svrhi društveno-socijalnog angažmana, te logično zaokružena cijelina s daškom konceptualizma o hladnim međuljudskim odnosima i unutarnjim paranojama. Bend je ovakvim pristupom potpuno uronio u moderni post-grungeovski izričaj kakvog njeguje na stotine i stotine profiliranih izvođača, no, kako im govori biografija, nije baš sve krenulo bajno, a nije niti moglo u vremenu kada su pokrenuli bend.[ ]Premda su radili autorske pjesme kao trojac pokušavajući se odmaknuti od tadašnjih ratnih gadarija i pobjeći u bolji svijet punka, grungea i rocka ostvarivši nekoliko demo snimaka urađenih u tadašnjem Plavom radiju, Radio Bihaću i RTV USK, na dobrih desetak godina su prekinuli rad i ponovno se okupili u drugačijoj postavi 2009. paralelno radeći pjesme na engleskom i našem jeziku. 2013. su realizirali prvi singl "Pogled" za album na bosanskom, a potom i drugi singl "Tvoja" (za sada nema informacija o tom izdanju), no vratimo li se unazad, ovaj album koji je pred nama datira iz 2010. i ima impozantnih 5 video spotova sa čime se ne mogu pohvaliti niti svjetske vedete. A da se ova recenzija ne bi prometnula u video smjeru kao što to u posljedne vrijeme preferira površna publika koja muziku 'gleda' slušajući očima, osnovni rakurs Grefrana je ipak suptilnija sfera - čvrsto rockersko muziciranje koje su već mnogo puta promovirali po regiji gdje su između ostalog nastupili na festivalu Centrala E761 u organizaciji MTV Adria kao predgrupa Let 3, a mogu se pohvaliti da su svirali i s Majkama. Elem, od singla do singla (iliti od spota do spota) razapet je bogati glazbeni diskurz od primjerice snažnih uvodnih komada "Another me" i "Everything about my defence" ravnomjerno porašpanih gitarskim distorzijama i 'gain tretmanima, te kraćim solo intervencijama s kojima ionako ne zatrpavaju aranžmane fokusirajući se na kompaktnost svih 5 elemenata. Uz spomenutog frontmena-gitaristu, na ovome radu učestvovali su Ferhat Ferhatović (bas), Miloš Janjičić (bubnjevi) i Rasim Mujagić (gitara) čije su uloge posve funkcionalne i kristalno čiste dajući pozamašan glazbeni pečat ovome suvremenom šmeku posljednje najveće rock ekspanzije 20. stoljeća. Laganije pjesme "Child" i tugaljiva "Noa" sa sjajnim improvizacijama, te dvodjelna "Regret" s baladičnim uvodnikom i gotovo pomahnitalim hardcore tempom u refrenu pokazuju njihov kompleksniji pristup ka zahtjevnijim materijalima 'štofa' kojeg nije samo važno znati izmjeriti, iskrojiti, izrezati, te prilagoditi uz adekvatnu boju ili konfiguraciju, već je i umijeti uskladiti s čestim legato/staccato izmjena u srazu gitarskih riffoidnih distorzija dodajući im i paletu, ako ćemo po krojački, svilene podstave, ukusno odabranih dugmeta, konaca, tehnike šivanja, porubljenih mandžeta i na kraju općenitog dizajna koji stoji kao saliven na onome za koga je i kreiran. Ovakav album uvijen u bogato režirano nasljeđe retra sa suvremenim šlihom gdje se nalaze još tri ništa manje lošije kompozicije "In the end" s Cobainovski hrapavo-promuklim vokaliziranjem, pomalo funkirana "Soul liar" uz prijatan atmosferičan laid-back i jedina koja donekle vuče konotacije na stonerski dio grungea, završna "She's alone" definitivno kataliziraju rafiniran osjećaj benda za sinergiju njihovih ranih dana kojima očito ovim obzorom na njih daju svoj autorski legitiman pečat ne zaustavljajući se samo na tim epohalno važnim godinama 1991-1995 svijesni da prošlost ne živi samo u memoriji nego i u poduzetnosti materijaliziranja, u njihovom primjeru slušnog i osjetilnog. Uz tuzlanski Bad Seasons, ovaj za bend predugo očekivan prvijenac može s pravom komparirati velikoj svjetskoj konkurenciji Seatllea i njegovim sljedbenicima bez obzira uzeli na mjerkanje i usporedbe čuvene radove Weddera i ekipe, Nirvanin "Nevermind", Bush, Foo Fighters ili relativno novije Hinder, My Darkest Days, Shinedown, Theory Of A Deadman, The Pretty Reckless, Red, južnoafrički Seether, te brojne francuske i švicarske izvođače. Jasno ko' dan da Grefranu s ovakvim albumom nema mnogo leba kod našeg auditorija koji ionako s tri decimale odvaguje bendove što koriste engleski dajući im male šanse s obzirom i na gotovo neprohodnost što se tiče radijskog etera i medija koji mahom okreće leđa svemu što nije dostatno 'narodski da svi razumiju'. A kad bi bendu samo sjeo neki odgovarajući management pa da ih plasira u svijet tamo gdje im je i mjesto, s ovime materijalom bi bez ikakvih ustručavanja imali velike šanse kod publike Pearl Jam i svoj Bihać unijeli u veliku kartu grungea pomaknuvši je i na istočniju stranu Europe gdje ima ništa manje kreativnih i dovoljno snažnih izvođača koji se ravnomjerno nose sa zadanim gabaritima itekako potentnog i komercijalno prihvaćenog žanra.Naslovi: 1.Another me, 2.Everything about my defence, 3.In the end, 4.Soul liar, 5.Child, 6.Regret, 7.Noa, 8.She's aloneocjena albuma [1-10]: 8horvi // 25/07/2016