HARP EXPLOSION - ...In 5...4...3...2...1... (2011, Slušaj najglasnije)Na ovome albumu se uočava određena zrelost koja se počinje pretvarati u osebujan autorski stil. Meni nije poznato da li ima bluesera koji rade na ovakav način, a ako ih nema, onda je Igor, odnosno Harp Explosion stilski predvodnik jednog novog, još neimenovanog žanra kojem može po slobodnom nahođenju odabrati ime i krstiti ga istovremeno kao da mu je i otac i matera i kum.O čemu se radi? Igor se poslužio starim štosom koji datira još iz vremena prvih EBM bendova poput njemačkih D.A.F. koji su u svojoj drugoj postavi kada su se 1980. skratili sa kvinteta na duet orijentirali samo na minimalistički zvuk koji je sadržavao izuzetno plesan ritam, vokal i prateći melodijski, mahom repetirani loop efekt sa syntha. Igor je umjesto syntha iskoristio unaprijed snimljene vlastite dionice usne harmonike koje se besomučnim, ali veoma fleksibilnim loop opetovanjima nižu u osnovnoj podlozi koja mu služi za dodavanje živog vokala kojeg kombinira sa još jednom nadogradnjom - drugom usnom harmonikom s kojom postiže solaže, ekspresije, melodije i sve ono što mu padne na pamet. Ima tu još nekoliko nadodanih sekvenci poput nekakvih mikrofonija i laganijih noise efekata, ali čitav zvuk je ogolio na samo tri osnovna elementa - plesne taktove ritam mašine, loop efekte usne harmonike i živi dodatak (vokal + usna harmonika solo). U kompletu gledajući, ovo je strogo matematički preciziran metronomski tempo koji ne dozvoljava nikakve oscilacije i stoga mora biti izuzetno koncizan prilikom žive izvedbe. Za razliku od prethodnog albuma "Take Cover" gdje se još tražio u definiciji vlastitog izraza eksperimentirajući sa minornim sintetički digitaliziranim pomagalima, "…In 5…4…3…2…1…" je potpuno zaokružen stilski primjerak nečega što ima sve vitalne karakteristike EBM repeticija koje su u njegovom slučaju vezane isključivo za blues. Da li je Harp Explosion uistinu novi i potpuno radikalni izum na svjetskoj glazbenoj sceni uistinu ne znam, ali ako jeste, valjalo bi ga odmah zaštititi da ga netko ne preduhitri i otme mu autorsku ideju.A pjesme su veoma energične, gotovo manijakalne, te su posve jednostavne i minimalističke. Prva "Harp explosion theme" sa ritmom kreće nakon pedesetak sekundi uvoda koji uključuje škripu stare gramafonske ploče, vokalno odbrojavanje na engleskom '5, 4, 3, 2, 1' i laganih lo-fi ambijenata usne harmonike koji se kasnije pretvaraju u žestoke solo dionice. Ovdje se može primjetiti da je Igor virtuoz ovog instrumenta, te u završnim sekvencama zazvuči kao da svira prastari organ sa pedalama. Također je važno spomenuti da je i vlastiti vokal repetirao kroz loop efekt koji stalno kruži sa ritmičkim stihom 'harp explosion'. Nekog određenog teksta ovdje i nema, već je riječ o stanovitom mantranju. Druga "Can't hold on" je u vrlo brzom i neprekinutom, skoro pa d'n'b ritmu gdje je tekst odpjevan uz obilje lo-fi škripe na način Jon Spencera, a "Catch a loop" je opet vrlo sličan rasplet u nešto sporijem tempu s time da u pjesmi postoje određena 'bremzanja', tj. dionice u kojima se ritam mašina zaustavlja popunjavajući 'prazninu' sa loop efektom usne harmonike. Instrumental "UFO racer" započinje nekim noiserskim efektom nalik na mikrofoniju s kojom se poigrao i kroz sam tijek pjesme (šetanje s jednog kanala na drugi), a ritam je opet ubacio u žestoki d'n'b tempo koji također ima 'bremzanja' ispunjenih psihodeličnim efektima ispreplitanjem odvojenim trolistom dionica usne harmonike. "Fire in the hole" je nešto kompaktnija skladba sa drajvingom loop efekata, dok je još jedan instrumental "Still got..." 'najsporija' pjesma po tempu u odnosu na sav prethodni materijal. Posljednja "I feel" je stanovita rokačina s kojom ovaj oduševljavajući rad eruptira u gotovo garažni opaki punk-blues. Ovo je do sada njegov najbolji rad u svim pogledima od tehničkih karakteristika sve do originalnosti sa minimalističkim pristupom. Sve to djeluje kao da je pred nama novi glazbeni stil zasnovan na tradicijskom spoju bluesa i novovjekovne tehnologije svedene na najopskurnije tehnikalije. Uostalom, pravi blueseri ne teže nikakvoj kompleksnoj strukturi, a Harp Explosion je to veoma osebujno i snažno, te posve jednostavno prikazao. Moguće da i sam Igor poput D.A.F. kada su radili onaj epohalno važan album "Alles ist gut" 'možda nije znao što točno želi, ali je težio da napravi nešto novo i nadasve uzbudljivo'. U tome je potpuno uspio. Skidam kapu majstoru. Svaka čast.Ocjena (1-10): 9horvi // 08/08/2011