BOYKOT FUR/ WILSONOV GRAFIČKI PROJEKT - The Voice Of Istra/ WGP (2009, Slušaj najglasnije) Evo, iskreno da priznam nisam pojma imao da je Miro Kusačić iz Messerschmitt u ranim '80-tim imao bandove s kojima je i ostvario neke snimke koje su na svu sreću ostale pohranjene u nečijoj kolekciji i dospjele do Slušaj najglasnije. Radi se o dva banda Boykot Fur i Wilsonov Grafički Projekt koji su uglavnom djelovali tokom prve polovice '80-tih i zaista nemam nikakvih informacija da li su ikada izašli iz lokalnih okvira scene Pule i Rijeke jer se u to vrijeme vrlo malo pisalo i govorilo o demo-sceni izuzev zagrebačkog YURM-a, festivala u Subotici i gitarijade u Zaječaru.Ovdje pred nama se nalazi jedan zaista vrijedan dokument koji pokazuje mladenačke sklonosti Mire Kusačića koje gotovo nemaju nikakve zajedničke poveznice sa njegovim izuzetno hvaljenim i poprilično popularnim Messerschmittima koji praše garažni r'n'r/blues. Ali, kada uzmete ovaj album na preslušavanje čeka vas uobičajen problem demo snimaka iz ranih '80-tih. Prvo vas dočekaju samo dvije snimke koje su nemasterirane i najobičnijim procesom prebačene vjerojatno s obične audio kasete u digitalni format, a drugi je problem što nije snimak očišćen od šuma kasete, te što pjesme kojih ima ukupno 29 nisu izrezane na komade jedna po jedna. A ja, audiofil kakav jesam, dao sam si truda i sve napravio kako treba, naravno u onoj opciji koliko mi to kompjuterski program dozvoljava samo da bih mogao napisati cjelovitu recenziju o ova dva split albuma. Tu se Zdenku kao izdavaču, a i samim bandovima može mnogo toga zamjeriti jer su mogli uz sve ove današnje vrlo jednostavne kibernetičke mogućnosti dotjerati snimak i razdvojiti pjesme. Okey. Prvi dio ovog split albuma sadrži 14 pjesama skupine Boykot Fur pod nazivom "The Voice Of Istra". Devet kompozicija su studijske, a pet live snimke. U bandu su svirali Miro Kusačić (gitara, vokal), Sforzzina Alen (bas, synth) i Leo Štekar (bubnjevi), a kao gosti pojavljuju se Pate Marlow (truba) i Edi Premate (synth), te su snimci nastali u periodu 1983-1984. Svakako treba napomenuti da je to bilo vrijeme kada su ex-Yu izvođači prodavali enormne tiraže albuma koje su se brojale u stotinama tisuća komada (Bijelo dugme, Divlje jagode, Parni valjak, Atomsko sklonište, Zana, Zdravko Čolić, Riblja čorba, Leb i sol, Srebrna krila, Novi fosili...), te da je veliki dio tadašnjeg novog vala bio glavnom okosnicom recentne produkcije (Idoli, Električni orgazam, Azra, Film, Prljavo kazalište, Haustor, Boa, U škripcu, Xenia, Disciplina kičme...) uz nevjerojatnu dominaciju najprodavanijeg milijunski tiražnog pop albuma ikada na ovim prostorima - Danijelove "Đuli". Jest, činjenica je da tada nije bilo mnogo glazbe, niti mnogo izvođača, ali je i činjenica da se za mnoge izvođače nije niti moglo čuti ako ih nije ukapirala i pokupila neka od tada 5-6 diskografskih kuća koje su u to vrijeme postojale (Jugoton, Suzy, PGP RTB, ZKP Ljubljana, Diskoton, Beogradisk/ Jugodisk, Diskos...). To vrijeme je tada bilo vrlo surovo za izvođače koji su radili pomaknutu verziju r'n'r glazbe, tako da su mnogi zbog svoje osebujne prirode i sklonosti ka totalnoj slobodi izraza propadali kao neubrane šljive ispod stabla. Ne bih se želio kladiti što bi se desilo s ovim Boykot Fur albumom da su kojim slučajem dospjeli do pozicije albuma za Jugoton ili ZKP Ljubljana, ali ipak, koliko-toliko, ostavili bi svoj trag u jednom vremenu koje je bilo izuzetno upečatljivo zbog svojih kontradiktornosti za koje sumnjam da će se ikada više vratiti. Primjerice, vrlo atraktivni i neobični Gustaph y njegovi dobri duhovi (današnji Gustafi) su album prvijenac objavili tek 1985., a jedna od najradikalnijih rock grupa tog vremena, Trobecove Krušne Peći su snimak albuma iz 1985. objavili skoro 10 godina kasnije.Premda je nekome tko nije doživio to vrijeme, danas će teško pojmiti što se u onome režimu i sustavu mjerenja podobnih vrijednosti za široki puk moglo staviti na trpezu, ovaj album Boykot Fur će ostaviti samo prgavu prispodobu trojice mladića koji nisu ništa značajno uspjeli ostvariti. To je bio strahoviti bunt koji na žalost nije ostavio nikakav trag, no danas, s debelim odmakom od punih 25 godina poslušati ovaj materijal je uistinu pravo zadovoljstvo.Tada je to bila luda i neurotična post-punk/new-wave glazba i ona je kao takva još i dan danas. Već prvi uvodni taktovi vrlo kratke "Uuuuaarghh" (samo 30 sekundi!) donose sav naboj najluđe kombinacije The Birthday Party i The Pop Group koji se spremaju na buduće osvajanje svijeta s djeličkom luđačke atmosfere albuma Električnog orgazma "Lišće prekriva Lisabon". "Plavo" je sjajna skladba u kojoj jedino manjka čistoća vokala da bi razumio tekst, no glazba je sjajan primjer rocka, punka i new-wavea na način Pere UBU sa čudesnim i starinskim efektima syntha koje je upriličio Sforzzina Alen koji se tokom čitavog materijala ističe svojim nadasve neobičnim apstraktnim sklonostima. "Draga! Moja!" se ovdje nalazi u čak tri varijante; sve su kraće od jedne minute, no to su tako snažni pionirski hardcore nabrušeni brojevi da se jednostavno zaprepastite kada ih čujete. Sadrže klavijature nalik na Jerry Harrissona iz Talking Heads, šašavi kratki trubački dio kao da im se pridružio Ted Milton iz Blurt, ortodoksnu ritmiku i neuravnoteženi, manijakalni vokal Mire Kusačića, a sve skupa djeluje kao najluđi Buttholle Surfers iz faze prva 3-4 albuma, mada sumnjam da su Miro i ekipa tada, 1983 znali uopće za njih. Svaka od ove tri pjesme okončava krikom 'draga moja, jebo te Bog', ali se apsolutno ne može skontati što Miro pjeva. Pjesma "Kuće" je psihodelični komad baziran na post-punk ostavštini Joy Division s uobičajenim linearnim linijama melodije basa i gitara, a i sam tekst je ovdje zbog 'finije' glazbe koja se danas naziva indie-rock puno razumljiviji - 'kuće imaju tavane, krovove i temelje/ kuće imaju zidove, vrata i prozore/ kuće imaju grafite, plakate i brkove/ kuće imaju pse i vlasnike/ kuće imaju ulice, predgrađa i naselja/ ... Vrlo dobra skladba koja je mogla biti nešto da je objavljena u vrijeme kada je nastala. "Djevojka (who's that girl)" je nekakav strastven neandertal komad koji je vjerojatno nastao u vrijeme općeg šminkeraja kao bunt protiv Eurythmics i Boy Georga; počinje s umjerenim tempom i finim uvodom nalik na hm, barem Ultravox iz faze sa John Foxxom, a onda se pretvara u frenetični punk/new-wave rockabilly kao da su i sami Tuxedomoon poludjeli izvodeći neku od svojih plesnih psycho skladbi, barem "No tears". No, u "Scena" (1.33) prikazuju pravi naboj križanca rocka, punka i eksperimenata kao da su se udružili Pere Ubu, The Gun Club i D.A.F., skroz luda stvar! A onda dolazi "Non alignment pact", Gang Of Four-ovsko nabrijana post-punk skladba koja traje samo 1.20! Gitarist Miro je ovdje pošandrcao doslovce sve dok nije ušao u riffove i osobno mogu reći da je daleko bolji i originalniji u eksperimentu nego dok se okušava u suhoparnim riffovima. A u tom komadu ovaj band praši najeksperimentalniji rock kojeg možete zamisliti, no na žalost ta ljepota u kompoziciji traje svega jednu minutu. Da su tako nastavili, tko zna gdje bi im bio kraj, završnica pjesme je okej, ali nije upečatljivo originalna kao prvi dio. Ovdje je Miro dao do naznaka da u njemu postoje vrhunski rock užitci, ali na žalost, sve je okrenuo u riffove manje-više i onda ga jebi... Ovdje je bio zaista originalan i poseban gitarist koji je možda i nesvjesno odsvirao fantastičnu dionicu u rangu Andy Gilla uz prateću sekciju koja zvuči luđe i originalnije od Šarlo Akrobate, no kada su se uhvatili riffova, magija je jednostavno nestala. Pogotovo sa pjesmom "Mario" koja je možda nešto značila u lokalnim okvirima kao sprdačina na neke pederaste likove. Da bi se kontinuitet dobrih pjesama nastavio, ovdje je odlična obrada "Sister Ray" u stilu Joy Division gdje se Miro pokazao i kao vrlo dobar pjevač sa znamenitim 'very good night, very good night, very good night, very good night'... obrascima. Klavijature odlično zvuče (Talking Heads-ovski), ritam je odličan, a tu je i truba Pate Marlowa, sjajno, skoro bez greške. Posljednji dio albuma sadrži pet pjesama uživo koje ne mogu predočiti snagu ovog banda; em su loše snimljene, em djeluju kao da su kasetofonski samplovi, em zvukovi gravitiraju kao da su uzeti preko nekakvog električnog kabla za postavljanje instalacije, em su pjesme tako snimljene da ih niti sam autor ne bi mogao prepoznati, no ipak su tu. Na pravom mjestu, onakve kako ih je netko uspio zabilježiti. Neke sekvence na ovom 27 minuta dugačkom materijalu su sjajne i tu se nema šta sporiti. Ovaj band nije imao sreće da poput Xenie upliva u drugi val ex-Yu new-wavea i to je cijela priča. Bili su prebijesni, neandertalom opičeni band koji je pružao samo iskonski nered koji se nije uklapao u tadašnji sistem. Da ih je netko povukao, vjerojatno bi se iz ovog nešto kvalitetno izrodilo. Drugi dio ovog cd-a je band Wilsonov Grafički Projekt u kojem je, vjerovali ili ne, Miro Kusačić bio bubnjar! Ekipu glazbenika tvorili su Obić Rusmin (gitara), Ćurić Goran (gitara, vokal), Vujnović Siniša (bas, vokal) i Leo Štekar (synth, vokal). Stvar je malčice drugačija; post-punk fazone ova petorka je usmjerila u dance-rock varijaciji s neizbježnim protestnim tekstovima koji se zbog vrlo loše produkcije ne razumiju, ali se osjeti naboj Magazine, ranih Simple Minds, Joy Division, P.I.L., D.A.F., Ultravox (sa John Foxxom, naravno), Pere Ubu, Bauhaus, David Bowiea, Japan, Cabaret Voltaire, Classics Nouveaux... Ne želim ulaziti u povijest ovog banda koji očigledno nije uspio, ali stvar je u tome da nisu imali adekvatan hit ili barem pjesmu koja bi ih vinula na neki 'Hit meseca' na TV Beograd. Znam nekolicinu bandova koji se tamo nisu htjeli pojaviti zato da se ne kompronitiraju sa šmekerima i to im se kasnije strašno odblo u glavu, a mogli su napraviti veliki uspjeh (primjerice La Fortunjeros ili Gladni fond).Ovaj WGP nije zaista bio ništa posebno, stereotipan band pod utjecajima spomenutih veličina s tekstovima na hrvatskom jeziku i donekle je mogao parirati tada novooformljenoj postavi EKV. Ne kažem da su pjesme bezazlene, ali su prilično plitke, što je na kraju dokazao i sam Miro Kusačić stvaranjem pjesama za Messerschmith na engleskom jeziku. Neke od ovih pjesama nevjerojatno dobro zvuče kao da su izašle iz arsenala Mark E.Smitha & The Fall ("Bogovi"), ali je činjenica da unatoč svemu pjesme nemaju svoju 'punu poruku'. Nevjerojatno je da kada se poslušaju stvari poput "Moj grad", "Temperaturni kolaž" ili "Jesen" zvuče kao The Fall (hm, ili kao Franz Ferdinand), mada je band htio zvučati poput Bauhaus i Peter Murphya. Zaista, kada danas slušate ovakve insinucije na znamenite lidere vremena, zvuči prilično jadno, ali dovoljno snažno da zavlada retro generacijom kojoj baš upravo ovakvi bandovi manjkaju.S obzirom da sam morao potrošiti cijeli dan na razdvajanje pjesma i čišćenje od neželjenih zvukova, ovom split albumu samo mogu dati visoku ocijenu na temelju materije, dok je produkcija ovdje potpuno izostavljena.Kako god, ovo je genijalan, blesavo neandertalski i istovremeno kult(uran) split album kojeg samo valja promatrati kao dokument odavno prohujalog vremena. Ocjena: Boykot Fur: 8, Wilsonov Grafički Projekt: 8